Kao i svaki drugi dan, i taj 23. maj 2023. prolazio je u uobičajenoj trci, jurnjavi, u haosu obaveza kao da će sve stati ako stanem i ja. Ali tog dana život je zastao – tiho, iznutra.
I sada još čujem riječi doktora u Urgentnom bloku: „Momče, meni je bitniji tvoj život od svih tih tvojih animacija, poslova i svega ostalog.” Knedla u grlu, nevjerica, tijelo kao da se odjednom presjeklo. Rekoh: „Ali ja ne mogu sad da ostanem u bolnici… kako će svi oni bez mene?” Samo je smireno odgovorio: „Vratićeš se ti brzo. Uzmi par čarapa, dvije pidžame i malo veša…” I tiho dodao kolegi: „Ovaj momak gubi veliku količinu albumina…”
Tada je počela moja borba, moje drugo rođenje. Moje upoznavanje sa AL amiloidozom i kasnije multiplim mijelomom. Ja sam Vladan Dujović, imam 33 godine i živim u Podgorici. Iako imam ove dvije ozbiljne dijagnoze, osmijeh mi ne silazi s lica – jer je to moj odgovor na sve što sam prošao.
Početak je bio zbunjujuć. Otoci na nogama, licu, tamniji urin, ali ništa drugo. Bio sam uvjeren da sa 31 godinom to ne može biti ništa ozbiljno.
Vodio sam zdrav život. Deset godina sam igrao folklor, radio kao komercijalista i animator za djecu. To je bio moj svijet – veselje, igra, pokret, ljudi.
Iako sam jako mlad izgubio roditelje – oca sa 16, majku sa 20 godina – ostao sam sa moje četiri sestre, četiri oslonca bez kojih ne bih mogao. Imao sam prijatelje, kumove, zajednicu. Imao sam smisao.
Uslijedio je niz pregleda, ležanja u bolnici, biopsija – Crna Gora, Beograd, London, Budimpešta, Istanbul. Ponekad sam osjećao kao da me život vozi u krug bez vozača.
Od tog 23. maja sam ležao narednih 8 dana u KCCG bez značajnijih informacija. Doktori pominju nefrotski sindrom, ali ništa više.
Nakon toga, na predlog doktora, odlazim u Beograd gdje se radi biopsija bubrega u KBC Zvezdara. Iako prepadnut od svega, uživao sam u ulicama Beograda, šetao Kalemegdanom… Nakon desetak dana stiže rezultat biopsije bubrega koja potvrđuje da se radi o amiloidozi.
Međutim, nemamo preciznu informaciju o kojoj vrsti amiloidoze se radi.
Nakon povratka iz Beograda, na predlog mog divnog doktora Danila Radunovića, kome sam zahvalan na svemu, ja bivam smješten na odeljenju nefrologije. Punih 39 dana. Razna ispitivanja, snimanja, magneti, skeneri, ali i dalje ne dolazimo do konkretne dijagnoze.
Nakon tih 39 dana, odlazim kući uz savjet da dolazim svakodnevno da primam albumine.
U jednom trenutku šaljemo nalaze u Budimpeštu i London na ispitivanje o genetskoj amiloidozi i amiloidozi koja direktno pogađa srce.
Ja se vraćam svojim svakodnevni rutinama. Nalazi stižu nakon mjesec i po dana, sve je u redu.
Opet isto pitanje, šta sada i šta dalje?
Doktor predlaže biopsiju bubrega u Istanbulu.
Sredinom novembra 2023. godine odlazimo u predivni Istanbul. Na klinici Acibadem se radi biopsija. I pred svega toga, svih analiza i biopsija, ja uspjevam da obiđem predivni Istanbul. Uživali smo svakog dana dok smo bili tamo. Krstarenje Bosforom, sve ono šarenilo, divni ljudi i najdivnije baklave. Disao sam punim plućima, iako sam znao negdje u dubini duše da nije sve kako treba.
A i nije bilo sve kako treba.
Stiže nalaz da se radi o AL amiloidozi.
Dolazim kući. Nevjerica. Šta sada? Istražujem po internetu i shvatam da amiloidoza napada organe, da je to hematološka bolest koja može da se drži pod kontrolom. Gasim net i kažem sebi “živjećeš ti 100 godina”.
Doktor predlaže da se odradi Pet skener i još jedna biopsija koštane srži. Opet Istanbul! Početkom decembra odlazimo u Istanbul, radimo PET skener koji pokazuje da je bolest pogodila i bubrege i srce. Stiže i nalaz biopsije koštane srži koji pokazuje da postoji 25% patološkog plazmocita. I dalje ne želim da guglam i ispitujem šta je to plazmocitom. Uzimam nalaze i odlazim za Beograd.
Hladan i kišan 18. decembar u Beogradu i još hladnije riječi doktora koji mi saopštava da imam i multipli mijelom.
Tih nekoliko riječi su me zaledile. Doktor je rekao: „Rak koštane srži i amiloidoza. Želim vam ugodnu noć”. Sjećam se te večeri – prazna soba i pun um. Nema plakanja. Samo tišina.
U Kliničkom centru sam bio 7 dana, a nakon toga se vraćam u Podgoricu.
Od tada – svakodnevno albumin, sem nedjeljom, bez predaha.
Pet ciklusa hemoterapije. Tijelo je iscrpljeno, ali volja netaknuta. I koliko god da sam bio umoran, svakog dana sam pješačio do bolnice i nazad – po 6 do 7 kilometara. To mi je bila terapija za dušu. Ulice Podgorice bile su moj trening, moj bunt protiv bolesti. Gledao sam kako proljeće dolazi, kako ljeto ulazi u grad. Radovao sam se svakom listu na drvetu, svakom cvrkutu, svakom povratku kući.
Veliku podršku sam imao od svoje porodice, prijatelja i osoblja KCCG na čelu sa mojom najboljom doktoricom Enisom Žarić koju sada smatram kao članom porodice.
I pored silnih terapija, bio sam kum na dvije svadbe, kod moja dva najbolja prijatelja! Radovao sam se svakom danu i svakom događaju. Radovao sam se njihovoj sreći kao što su se i oni radovali svakom mom dobrom nalazu i uspijehu.
Odgovor na terapiju je bio jako dobar, ali doktori me već pripremaju na transplantaciju matičnih ćelija u Turskoj.
Opet Istanbul, ali radujem se.
Krajem juna 2024. odlazim u Tursku na transplantaciju matičnih ćelija. Teško, ali uspješno. Vratio sam se u avgustu – slab, ali ponosan.
Vratio sam se bez kose, bez brade, ali sam se vratio sa osmijehom i nadom za novi život.
***
Od tada – moj život je drugačiji. Više šetam, više čitam, više se bavim sobom. S vremena na vrijeme obučem kostim Spajdermena ili Betmena i vratim se svojim animacijama sa djecom – i dalje sam njihov omiljeni superheroj. Moj osmijeh im znači, ali njihova sreća meni znači sve. Iza svakog djeteta koje se smije kad me vidi, ja osjetim da sam tu s razlogom.
Bolest me promijenila. Danas me ne potresaju gluposti. Ne nerviram se zbog sitnica.
Više cijenim male stvari – mir uz rijeku, sunce na ruci, tišinu uz more, dobru knjigu, tople ljude. Promijenio sam i način ishrane, postao fizički aktivniji, svjesniji sam svakog trenutka. Svaki novi dan je dar i za svaki sam zahvalan Bogu.
Život me je naučio da se ne pitam zašto, nego da kažem – hvala. Hvala što sam i dalje tu. Što sam sve preživio. Što volim i što sam voljen.
I zato, kao što kaže moja omiljena pjesma, koja me nosila kroz sve oluje:
„Furaj mali tom dolinom,
Bog te čuva, a ti pazi ljude,
pa šta bude…”
Ja furam dalje. I ne planiram da stanem.
Vladan Dujović
