Prošle godine, otprilike u ovo ljetno vrijeme, počelo je moje putovanje u nepoznato. Sporim i teškim hodom ušetala sam u nešto strano i nezamislivo, u nešto s čime sam se u životu susrela prvi put. I priznajem, nisam htjela krenuti na to putovanje, niti sam ga željela. No, ono je počelo, samo od sebe.
Nisam razumjela napisane riječi. One izgovorene nisu ulazile u glavu. Niti ja, niti itko od mojih najbližih nismo čuli da to postoji. Obuzelo me stanje nemoći – u neznanju, u nesnalaženju. U strahu od trenutka koji se desio. Desio se meni. A samo od savjeta od bilo koga bila sam udaljena svjetlosne godine. Tako mi se tada činilo. Nepoznanica s kojom sam se u početku borila bio je konstantan bezrazložni umor. Vjerojatno se tako manifestirala i količina šoka koja je preplavila čitavo moje biće.
Godinu dana prije prošla sam sa mamom karcinom vrata. Svaki njen odlazak liječnicima, ili samo po druga mišljenja. Sve mi odjednom i nije bilo tako strano! Ok, rekla sam sebi – ako je to nešto što sada moram proći, onda krećem! Idem dalje. Moram.
U tom stanju nevjerice, nesigurnosti, preispitivanja, zatim tuge i potpunog beznađa kojeg su donijele mučne misli i osjećaji, ipak je prevagnula vedrija strana. Stalno sam razmišljala o svojoj djeci. Ona su ovdje, kraj mene. Razmišljala sam i o poslu u kojem uživam i kojeg treba odraditi. I to je to! To mi je postala vodilja za svaku misao i stvar koju moram odraditi u bliskoj i daljoj budućnosti. Neka to svakome bude krilatica za život. Nazovite je, kao i ja – VRIJEME ZA MENE!
Da, istina je da kako je vrijeme prolazilo, postanete nekako drugačiji. Sada to znam iz vlastitog iskustva. Promijene se prioriteti. Odjednom počnete odvajati vrijeme za sebe i tražiti prostor za sebe. Vrlo brzo donosite odluke i procjenjujete što je dobro za Vas, a mičete od sebe sve ono što smeta, ne paše ili na bilo koji način loše utječe na Vas. I znate točno što je što.
Mislila sam da vrijeme prolazi sporo. Onda sam odjednom shvatila da je tom neprimjetnom i nemjerljivom brzinom ono naprosto prošlo! Ja sam sada već na šestoj terapiji u dnevnoj bolnici KBC Rijeka. Odlasci u bolnicu su svedeni na dva puta tjedno. Nakon tog dvotjednog ciklusa slijedi mala pauza i onda opet sve kreće ispočetka.
Primijetila sam da u strogo definiranim izlascima i skučenom kretanju od kuće do bolnice susrećem mahom starije ljude. Ali eto, ja sam izabrana da vrijeme koje provodim u čekaonici, provodim upravo sa njima; bolest ne postavlja pitanja, ne voli i ne mrzi. Ona je samo moja, mojeg izgleda i godina.
Iz tjedna u tjedan susrećete iste ljude, od kojih su neki spremni na komunikaciju, a neki ne. Onda nastupi period kada malo analizirate sebe. Suprug mi je često znao govoriti: „Moraš naći vrijeme za sebe i vrijeme za odmor, jer ćeš puknuti!“. Iako znam da pri tom nije mislio na ovakve okolnosti i način na koji raspoloživo vrijeme sada odvajam za sebe (jer to sam vrijeme doslovno prisilila da bude samo moje), sigurno je zadovoljan samo sa činjenicom da je to postao moj životni moto.
Sada znam. Majka sam troje djece i imam privatan posao. Radila sam, kako se kaže, od jutra do sutra; stresan život bez redovnog sna i urednih obroka, kulminirao je stanjem u kojem sam se našla. Možda ga nije prouzročio, ali ga je sigurno uvjetovao i ubrzao.
Došla sam do kraja terapije. Iako sam već tada ušla u stanje remisije, započeo je proces koji je zahtijevao odlazak izvan mog mjesta prebivališta. Otišla sam u Zagreb, u KB Dubravu na kemoterapiju, i ono najvažnije – na pripremu za izdvajanje matičnih stanica!
Međutim, okolnosti trenutka su se, po drugi put za mene, odjednom promijenile. Svjedoci smo pandemije Covid-19 i ušli smo u period neizvjesne borbe sa virusom. Čitav svijet je pogođen, sve se mijenja i nova nepoznanica mi određuje životni put. Prolaze tjedni, nitko me ne zove na transplantaciju. Muk. Iz medija dobivam informaciju da u KB Dubravu neću moći ići, a istovremeno primam poziv da ni u KB Merkur neću moći biti primljena jer nisam njihov pacijent.
Nova tjeskoba, nova briga zaokuplja um. Gdje ja, u stvari, pripadam?
Nakon puna dva mjeseca od prikupljanja matičnih stanica, uslijedio je poziv sa KB Rebro da se spremim i dođem u Zagreb. U redu, krenulo je! Iako imam doslovno samo dva dana za pripremu na dugo putovanje, tjednima sam u glavi vrtila sve potrebne radnje i bezbroj ih puta ponavljala. I zato – da, spremna sam!
Dolazak u KBC Rebro započeo je testiranjem na Covid-19. Uslijedilo je svakodnevno uzimanje briseva, punkcija iz prsnog koša i ugradnja katetera ispod ključne kosti za primanje terapije, što je ujedno dobra stvar za svakodnevno uzimanje krvi na analizu, jer nema bockanja i pokušaja traženja dobre vene za vađenje krvi.
Sve je to brzo prošlo. U tjedan dana! Sve to vrijeme gledam TV, čitam knjige, radim na laptopu i pregledavam on-line nastavu. Potom su uslijedila dva dana primanja visoke doze kemoterapije, no ovaj put uz sladoled! Trebalo je na neki način ohladiti usnu šupljinu i jednjak, kako bi kemoterapija prošla na najlakši mogući način, uz najmanje tegoba. Kako fino! Treći dan transplantacija. Moram priznati da čovjeka ponesu neke nove senzacije i obuzmu lijepi osjećaji, kao da ste se ponovo rodili! Naravno, euforični ste, stoga dobro raspoloženi, zadovoljni da ste i to prošli.
Transplantacija je iza mene!
Slijedeći dan nastupa onaj meni najteži dio: mučnine i povraćanje. Nisam više tako vesela, niti nasmijana. Ali u tim trenucima pomažu sestra ili tehničar koji u fiziološku otopinu ubrizgavaju one male, životno važne bočice kojima se smanjuju tegobe.
Sve vrijeme boravka u Zagrebu, bila sam smještena u sterilnoj jedinici. Bez kontakata, ulazaka, posjeta. Samo je medicinska sestra ili tehničar osoba koja je fizički prisutna i dolazi na poziv. Liječnike sam vidjela na kratko, za vrijeme vizita. Sve vrijeme samoće i boravka u izolaciji, samo je mobitel bio veza sa vanjskim svijetom.
Koliko god bilo teško, sami sebi budite vodilja. I znajte da iza nečeg bolnog dolazi ugoda, iza neraspoloženja dolazi veselje i sunce poslije kiše. Meni osobno je puno pomagao kontakt sa članovima obitelji, prijateljima, čak i poslovnim suradnicima. Svi su mi oni bezrezervno davali potrebnu podršku i riječi ohrabrenja u koracima prema ozdravljenju.
O svom stanju sam informativno čitala i pretraživala na internetu saznanja o mojoj bolesti. Pročitala sam sve kratke priče o individualnim iskustvima. Ovdje sam ukratko prikazala svoje, kako sam se osjećala i kako sam se nosila sa svojim strahovima, osjećajima, pitanjima i nepredviđenim situacijama.
Kada sam se vratila kući, tražila sam mir, da osnažim svoje mišiće i vratim snagu u iscrpljeno tijelo. Neupitna je podrška obitelji. Bitno je da razumiju granice u kojima se život bolesnika odvija. Pri tom razgovor i nije neophodan; dovoljno je znati da su blizu i da se na njih uvijek možete osloniti.
Sve je moguće uz osmijeh i pokoju toplu riječ. Ono što je potrebno je postaviti cilj. Do cilja vodi pozitivan stav i ostaje samo da se krećete… naprijed! Netko će vam pokazati put u liječenju i pomoći da sredite misli. Ali najvažnije je da sve što radite – radite prije svega za sebe i ono što Vas ispunjava u vremenu koje ste nazvali VRIJEME ZA MENE!
Ovom bih se prilikom htjela zahvaliti stručnom timu dnevne bolnice KBC Rijeka, KB Dubrava, KBC Rebro i naročito Udruzi Mijelom CRO. Obraćam se svima onima koji bezuvjetno brinu i uvijek su „tamo“ u teškim trenucima, da me usmjere u lutanjima i ponude mi odgovore na uvijek nova pitanja i nedoumice: veliko Vam hvala od srca!
Mirjana Ivaniš-Mladenović
