Damir V., 2018.
U 54. godini života, u svibnju 2015.odlučio sam estetski korigirati očne kapke i podočnjake (valjda kriza kasnih srednjih godina). Obavio sam sve prethodno potrebne preglede i dogovorio operaciju.
Tijekom operativnog zahvata kapka, uočeno je da u kapku nisu masne naslage, a analiza je pokazala da je riječ o amiloidozi. Nakon dodatnih pretraga i punkcije u siječnju 2016. dijagnosticiran mi je multipli mijelom.
Možda je važno naglasiti da nisam imao nikakve simptome osim što su mi od 2012. trnule ruke – sve veći bolovi od šaka do ramena. Dijagnosticiran je sindrom karpalnog kanala (trebao sam operirati isti dan kad i kapke, ali sam odgodio).
Cijeli sam život bio sportski tip, svakodnevno sam se bavio raznim sportovima – u svemu dobar, u ničemu najbolji. Nikad bolestan, rijetko prehlađen, prilikom raznih sistematskih pregleda uvijek odličnih nalaza, u rujnu 2013. osjetio sam da teško dišem, sve teže i to je bio jedini pokazatelj infarkta. Ugrađena su mi dva stenta i od onda nisam imao poteškoća, a svake godine idem na periodične preglede.
Nikad nisam čuo za multipli mijelom i amiloidozu a kad sam saznao da ih imam, bjesomučno sam idućih nekoliko mjeseci na internetu čitao i proučavao sve što sam našao o tim bolestima. Što sam više čitao, bio sam sve neraspoloženiji, odnosno deprimiran.
Dolazeći na preglede na hematologiji, primijetio sam nešto što me se dojmilo: da su neki pacijenti dobre volje i pozitivno razmišljaju o izlječenju, a neki stalno neraspoloženi i sve im smeta. Odlučio sam da ću biti „pozitivac“, ne razmišljati zašto ja, zašto baš meni, već živjeti kao do tada. Nakon nekoga vremena bio sam opet kao i prije – dobro raspoložen. Prestao sam cijele dane razmišljati o bolesti i smrti.
U kolovozu 2016. predloženo mi je da obavim autolognu transplantaciju perifernih matičnih stanica. Pozitivac u meni je znao da je to dobar put pa sam a u rujnu 2016. započeo proces transplantacije.
Taj postupak mi nije ostao u dobrom sjećanju jer sam uz visoku temperaturu, zatajenje bubrega, napad Escherichie coli, trombocitopenije, anemije i još ponešto, primijetio sve jače bolove u donjem dijelu kralježnice. Otkriveno je da su mi kralješci L1-L5 oštećeni, postali porozni. Bolovi su bili toliko jaki da ih nikakvi lijekovi nisu mogli ukloniti, nisam mogao ni ležali, niti sjediti, ni hodati, niti jesti. Nikad nisam imao problema s kralježnicom. Uslijed svega toga u tom sam periodu smršavio s 90 na 73 kilograma (visok sam 188 cm).
Mislio sam da sam gotov …
Kad sam se vidio u ogledalu pomislio sam: „Gotov sam. To je to. Neću se izvući, ali da me barem ne boli tako jako.“
Mislio sam da živim svoje zadnje tjedne i da je pitanje dana kad me više neće biti, a možda je i to najbolje. Ne znam što ljudi razmišljaju prije smrti, ali ja sam se prisjećao cijelog života i to samo lijepih događaja, obitelji, prijatelja i svega ostalog što mi je činilo život lijepim. Napravio sam inventuru svog života i zaključio da mi je život bio lijep i šteta što neću živjeti barem još neko vrijeme.
Činilo mi se da su mi bolovi u kralježnici najveći problem, a sve ostalo nema veze, samo da me ne boli. Tad me je moja doktorica na hematologiji poslala na vertebroplastiku kralježaka. Kada sam u prosincu 2016. obavio vertebroplastiku L4-L5 kralježaka, bol se smanjila 80 posto, a nakon vertrebolastike L2-L3 kralježaka u siječnju 2017. bol je gotovo potpuno nestala.
Nevjerojatno, odjedanput mi se čini da još nisam trebao raditi inventuru života.
Dok ovo pišem, moje je stanje dobro. Od transplantacije ne pijem nikakve lijekove, imam kontrole svaka 3 – 4 mjeseca na odjelu hematologije. Trebalo mi je 12 mjeseci da se vratim na težinu koju sam imao prije transplantacije.
Radim
Radim puno radno vrijeme, povremeno putujem. Sportom se više ne bavim, osim što vozim bicikl ili hodam, kad to vrijeme dopušta.
Kralježnica me boli samo ako dugo sjedim, hodam ili stojim. Onaj sindrom karpalnog kanala je sam od sebe polako nestao i bez operacije. Tablete za bolove vrlo rijetko pijem.
Ne znam koliko će trajati ovakvo stanje ali ne razmišljam o tome, u meni je još uvijek onaj pozitivac.
Zagreb, ožujak 2019.
Damir V.
