Kod nas je stanje promjenljivo. Popravi se malo u pauzi između ciklusa kemoterapija a onda opet pogorša kad terapija počne ponovo.
Kemoterapiju prati promjena boje kože, bude jako, jako blijed, blijedo-žut bolje rečeno. A onda uz Velcade dolazi i nesanica, zatvor…
Mada, moram priznati, nije sve tako crno J
Jer kemoterapija je pomogla dosta. Moj suprug je prije i poslije zračenja potkoljenice morao koristiti štaku ili štap i imao je izuzetno jake bolove u nozi. Sada su se oni smanjili. Smanjili su se toliko da može hodati bez pomagala koje je koristio 2-3 mjeseca. I to ponekad napravi i jednu dužu šetnju, od po 2-3 km.
Ono sto mogu reći svima je da je jako teško. Jako teško je gledati osobu koju volite kako pati, kako prolazi kroz razne psihofizičke krize, ali ne trebaju se predati.
Mi se s MM borimo od ljeta 2009. Mi živimo s njim skoro 9 godina. Nakon transplantacije matičnih stanica dobivate opet jedan novi, dosta kvalitetan život. Ali tu je “caka”. Kako osjećamo da je bolest prošla, vraćamo se starim nezdravim navikama. Malo po malo ponese nas život, posao, trka za novcem, stresovi, ali osjećaj da ste bili na rubu smrti stalno je u podsvijesti…
Mislim da je to bio glavni uzrok vraćanja bolesti mom suprugu. Jer više od 5 godina nakon transplatacije svi nalazi su bili odlični, a onda…
Ali kao što rekoh, nema predaje. Nema predaje jer znam da ćemo se i ovog puta izboriti. Zokiju naiđu momenti kad mu je teško, kad bi se možda i predao. Najteže je bilo prihvatiti da se bolest vratila i da treba ponovo proći kroz svu patnju, bolove, promijeniti opet iz korijena životne navike. A onda uz podršku obitelji shvatite da imate razlog da živite i da kako se isplatila i prošla borba, da će se isplatiti i ova, jer svaki dan života je poklon za sve nas, a kamo li sve ove godine koje smo dobili i koje ćemo dobiti.
Na kraju da ne zaboravim još nešto jako važno. Mom suprugu je jako pomagao razgovor i dijeljenje iskustava s drugim oboljelima. Bilo dok on njih sada savjetuje, ili dok je slušao savjete. Jer oni se razumiju. Mi se ostali trudimo, ali oni imaju to zajedničko, oni znaju i osjećaju muke jednih drugih.
Hvala vam što postojite i sto nam olakšavate teške trenutke kroz koje prolazimo!
Radmila, supruga oboljelog od MM, 2018
