Svibanj mjesec 2014. Tmuran kišni proljetni dan. Doktorica me pozvala u bolnicu na razgovor o pristiglim nalazima pretraga koje je ona tražila jer su joj nalazi pri nedavnoj redovitoj kontroli bili sumnjivi i upućivali na rijetku hematološku bolest. Samo mi je pokazala nalaze, sumnja na MULTIPLI MIJELOM. Šok, nevjerica, odbijanje, negiranje istine. Ljutnja na sebe, na nju, na čitav svijet. Tisuću pitanja bez odgovora: zašto ja, jesam li, možda, sama nekako pridonijela nastanku ove bolesti… Spremala sam se u starosnu mirovinu, imala sam sto želja kako da kvalitetno provodim umirovljeničke dane… Sada sve to otpada. Kako reći svom sinu, odrastao je, završio fakultet, radi, ali mu je potrebna majka, najiskreniji prijatelj i neupitna podrška u osamostaljivanju i stvaranju nove vlastite obitelji. Imam za koga živjeti, ne smijem dopustiti da moj život završi samo tako, nedorečeno, u strahu i očaju. Na tom zahtjevnom i teškom putu sin mi je bio bezrezervna podrška, često puta na štetu svog posla i slobodnog vremena. Uz nas je bila moja prijateljica Vlasta, podrška gdje god je trebalo i kad god je trebala njezina pomoć. Liječila sam se na KBC-u Rebro.
Pacijentica sam prof. dr. sc. Damira Nemeta. Godine 2016. on odlazi u mirovinu, a ja nastavljam liječenje kod dr. med. interniste Josipa Batinića. Moji liječnici su vrhunski stručnjaci, ali prije svega su iznimni LJUDI, spremni pomoći, saslušati, objasniti, razriješiti sve dvojbe, odagnati strahove, pružiti nadu, trenutačno reagirati u bilo koje vrijeme dana i noći. Imam potpuno povjerenje u njihove odluke jer znam da mi omogućuju liječenje najboljom terapijom koja je trenutačno odobrena i dostupna kod nas (u svijetu je odobreno više djelotvornijih lijekova koji bitno poboljšavaju kvalitetu i produžetak života). Liječenje sam započela po protokolu CTD. Terapiju sam relativno dobro podnosila, osam mjeseci svaki tjedan kemoterapija. Nakon toga pripreme za transplantaciju matičnih stanica. Transplantacija je bila uspješna, nastavljam s daljnjim liječenjem jer ova je bolest praćena brojnim nuspojavama i komplikacijama.
Uz pomoć liječnika i ostaloga medicinskog osoblja te obitelji nekako ih savladavam, veselim se svakom novom danu; oni su lijepi, teški, puni bolova, strahova, dvojbi, ali su – dani. ŽIVA SAM i nastojim da mi taj život bude sadržajan i ispunjen pravim istinskim vrijednostima. Bolest je teška, zahtjevna, ali se s njom može boriti uz pomoć i podršku. Ako vam je dijagnosticirana ta bolest, ne odustajte, krenite na liječenje, borite se i nikad, nikad se ne predajte ma koliko bilo teško i izgledalo bezizlazno jer uvijek postoji nekakav izlaz. Ja živim u nadi da će i kod nas biti odobreni lijekovi koji će nam poboljšati kvalitetu života i produljiti ga. Tko pročita ovo pismo, a nije iz Zagreba, te se ne snalazi u Zagrebu ili u bolnici za obavljanje pretraga, neka se obrati u udrugu MijelomCRO koja će mu savjetima ili dodjelom volontera olakšati početak liječenja.
Na kraju, upućujem beskrajnu zahvalu i divljenje altruistima u udruzi MijelomCRO, koji se bore za oboljele, za dostupnost što kvalitetnijih terapija, provođenjem edukacija bolesnika, povezivanjem bolesnika u pružanju međusobne pomoći, provođenjem edukacija javnosti i mnogih drugih aktivnosti za dobrobit bolesnika s multiplim mijelomom. MNOGO, MNOGO HVALA od mene i svih znanih i neznanih oboljelih od multiplog mijeloma!
S ljubavlju i poštovanjem,
Katarina!
Umirovljenica, 69 godina, ožujak 2018.
