Bolest sam otkrio sasvim slučajno. Ujutro kada sam ustao i stao na noge, kao da me netko gurnuo i ponovno sam se vratio na ležaj. Osjećao sam malaksalost i vrtoglavicu. Pozvao sam telefonom doktora i opisao mu simptome koje osjećam, a on mi je rekao da hitno dođem u bolnicu. To sam i učinio. Kad sam dobio nalaze, nisam mogao vjerovati da čovjek s takvom lošom krvnom slikom uopće može stajati na nogama. Odmah su mi uključili transfuziju krvi i nakon nekoliko sati ponovno napravili krvne pretrage. Nalazi su bili još lošiji. Hitno su me prebacili na odjel hematologije Kliničkog centra u Sarajevu. Tu su počele pretrage i ustanovljena mi je dijagnoza MDS.
Nikad ranije nisam čuo za tu vrstu bolesti. Mislio sam da je kraj svemu. Uslijedila je transfuzija za transfuzijom. Međutim, krv koju sam primao nije se dugo zadržavala u organizmu. Uradili su mi biopsiju koštane srži i ustanovili da koštana srž ne proizvodi dovoljno crvenih krvnih zrnaca i da je prerano ostarjela. Da bi potvrdili tu bolest, upućen sam na VMA u Beograd, gdje je ponovno rađena analiza koštane srži i potvrđena je dijagnoza koju sam dobio.
Nakon mnogih pretraživanja na internetu, saznali smo za hrvatsku udrugu i MDS-u. Od tada se sve mijenja. Uz podršku hrvatske udruge i pomoć pri nabavci lijeka lenalidomida, dobio sam nadu i snagu za daljnji život. Koristeći lijek lenalidomid, moje zdravstveno stanje se poboljšalo. Umjesto da krv primam svaki tjedan ili svakih 15 dana, sada mi se, korištenjem lenalidomida, to vrijeme povećalo na 2 ili 3 mjeseca. Najveća podrška u liječenju bila mi je moja porodica, bez koje sve ovo ne bih mogao podnijeti, jednako kao ni bez podrške mojih prijatelja i, naravno, doktora s odjela hematologije KC-a Sarajevo.
Želja za životom svakodnevno mi se vraćala. S obzirom na to da sam po zanimanju frizer, odlazio sam u radnju kako bih, radeći, omogućio svojim dvjema kćerkama studenticama da nastave studiranje.
Svim pacijentima koji boluju od MDS-a preporučio bih da se ne predaju lako i da se ne vežu za krevet, već da sami sebi nađu neku aktivnost kojom će se baviti te da potraže pomoć dobrih ljudi, jer dobri ljudi postoje, postojali su i uvijek će postojati, samo ih treba potražiti. Ne treba se sramiti svoje bolesti, već treba otvoreno pričati o njoj s prijateljima i doktorima i prihvatiti svaki oblik pomoći koju oni ponude. Još jednom se želim zahvaliti hrvatskom udruženju oboljelih od MDS-a i svojim doktorima hematolozima iz Kliničkog centra u Sarajevu.
