U siječnju 2010. godine otkriven mi je multipli mijelom i već 2,5 godina sam u remisiji. Sad kad gledam imam osjećaj kao da se sve dogodilo vrlo brzo. Do otkrivanja dijagnoze tapkali smo skoro godinu dana. S napunjenih 62 godine otišla sam u zasluženu mirovinu. Prve dvije godine uživala sam u slobodnom vremenu i bavila se sa stvarima koje su me ispunjavale i veselile. No u nekom trenutku počele su se javljati tegobe. Prošla sam razne analize koji nisu mogle objasniti zašto mi je tako povišena sedimentacija, čak su u jednom trenutku liječnici pomislili da krvarim u probavnom traktu pa su me podvrgli i kolonoskopiji. Kompletna interna obrada nije dala rezultata, još je samo ostao hematolog da da svoj zaključak. Kada mi je liječnica saopćila dijagnozu, bila sam potpuno u šoku. Nikada prije nisam čula za multipli mijelom. Dijagnoza je tu i stvarna je i što sad. Odlučila sam započeti svoju životnu borbu.
Nakon prvih nekoliko tretmana počela mi je ispadati kosa i bio je to jako čudan osjećaj. Zapravo me najviše brinulo kako će to prihvatiti moji najmiliji. Jednom na kuhala ručak i sasvim nesvjesno skinula vlasulju, a moj šestogodišnji unuk ostao je u šoku vičući: „mama, mama baka se ošišala kao tetak Tomo“ i nije se mogao prestati smijati kako sam došla na tu šašavu ideju. Tek trećom vrstom terapije postignut je odgovarajući učinak. Na cijelu sam situaciju gledala ovako. Zdravstveno pokriva financijski trošak liječenja, moja obitelj je uključena i više nego što je potrebno, a sada je red na meni da pomognem sama sebi. Kada mi je liječnik saopćio da je sljedeći korak mog liječenja transplantacija matičnih stanica bila sam i uzbuđena i preplašena. Sama transplantacija prošla je kao pravi školski primjer. Ali Bože moj bilo je i neprospavanih noći, probavnih tegoba, kašlja, upala pluća, uroinfekta, umora, svega. No nisam se predavala. Nisam htjela priznati da sam bolesna jer sam mogla sama se okupati, hodati i skuhati. U tom najtežem periodu liječenja dobila sam unučicu koja je sada stara 4 godine i koja daje mi snagu za dalje. Tako je mala, a već zna da ju baka ne može podići niti nositi, no te znači da ne uživamo u zajedničkoj igri.
Sada gledam na bolest kao na ružan san. Vratila sam se svojim životnim navikama, a bolest je u remisiji. Moj najveći hobi je planinarenje i šetanje. I u najtežim trenutcima liječenja prisiljavala sam se da izađem van iz kuće i što više boravim u prirodi. Poneka bi mi bilo tako teško da sam i po pola sata sjedila samo na stepenicama ulaznih vrata i razmišljala kako da napravim sljedeći korak. No upravo ta šetnja i vrtlarenje mi je pomoglo da moji mišići i dalje ostanu aktivni i da lakše sve podnesem. Veselim se svakom novom proljeću da vidim svoj vrt u punom cvatu.
Još mjesečno dolazim u bolnicu, kako ja to zovem, po svoju dozu „zdravlja“ i na hodnicima hematološke ambulante promatram lica ljudi koji imaj istu bolest kao i ja. Kada vidim da je netko preplašen uvijek mu udijelim neki savjet. Baš me je prošli puta jedna gospođa u velikom strahu ispitivala kako je to proći transplantaciju. Rekla sam joj gospođo to je kao i porod, svaka trudnica se boji jer zapravo ne zna što ju čeka. Tako je i s transplantacijom.
Kada mi je bolest otkrivene moja doktorica mi je pričala o bolesti, ali ja u tom trenutku nisam mogla zapamtiti niti razumjeti ništa. Jednog dana dobila sam priručnik o multiplom mijelomu Ljiljane Pomper. Moram priznati da sam ga čitala i nekoliko puta kako bi mi sve postalo jasnije. Sada kada znam puno više o multiplom mijelomu želim pomoći i drugima, na bilo koji način, makar to bilo i samo toplom riječju.
Marija (68 godina)
