Ni pod koju cijenu stati ili odustati

Moja nova priča i posve drugačiji život, krenuli su krajem 2018., kada sam nakon ozbiljnih bolova u križima i ispod lijeve lopatice, završio u dubrovačkoj bolnici. Do tada, vjerujući da je u pitanju križobolja, išijas ili slično, pokušavao sam stvar sanirati kroz nekoliko mjeseci u privatnim klinikama. Naravno, bezuspješno. Multipli mijelom mi je dijagnosticiran relativno brzo, u siječnju 2019., u Općoj bolnici Dubrovnik, a liječenje sam započeo početkom veljače, u Hematološkoj klinici KB Merkur u Zagrebu. Mnogo toga se s time promijenilo. Živjeti s multiplim mijelomom nije ni jednostavno, ni lako, i nalaže prilagodbu na mnogostruka ograničenja. Nedugo prije dijagnoze, otišao sam formalno u mirovinu, ali u stvarnosti sam nastavio svoj radni i društveni angažman, kao u svojim 50-ima, po cijeli dan negdje i nešto. To je važno naglasiti, jer ocrtava moju ličnost koja ne trpi mir i mlake rutine. I tako, moje liječenje teče od početka „po smjernicama“ i sad se pripremam za drugu transplantaciju.

Dok si zdrav, misliš da su svi zdravi.
Kad oboliš, vidiš da mnogi žive s ograničenjima.

Danas su tri godine od ozbiljnog početka bolesti i mogu reći da se osjećam dosta dobro. Hodam stabilno, ali na kratko. U određenim periodima liječenja doživljavao sam da mi dulje hodanje izaziva bolove u gležnjevima i kukovima, pa valjda i zato podsvjesno odbijam svako ozbiljnije hodanje. Dok hodam, osjećam laganu bol, nekako se i gegam, koristim štap, zbog čega raste i taj unutrašnji otpor u meni – ne volim se vidjeti takav. Takvi smo mi ljudi. Zaboravimo da mnogi od nas već s 50+ pokupe svakojake zdravstvene poteškoće i probleme. Eto, neki dan susretoh starog prijatelja , u poznim devedesetima, nekad dvometraša, kako zagrljen i pognut hoda sa suprugom. „O, kako se volimo“, kažem. „Ma nije to, ovako se obostrano pridržavamo, da ne padnemo….“, nasmijao se.

O blagodati hodanja saslušao sam prijatelja koji o ovome nešto zna, pa ću i s hodanjem možda pokušati ozbiljnije, koliko mi paše, možda tri puta na tjedan. Ali ima i još jedan razlog zašto mi „obična šetnja“ ne leži. Spadam u aktivne, djelatne ličnosti, one koje stvaraju, pokreću i s tim u vezi, meni nekako ta „obična šetnja“ nema svoj pravi smisao. (Hodaš, a čemu?) Znam, da će nekome drugom ovo biti čudno.

Fizička aktivnost radom kojeg volim

Postoji drugi oblik fizičke aktivnosti koji meni mnogo više odgovara, za kojeg mogu reći da ga volim: kretanje radeći, fizička aktivnost s nekim zadatkom. I to je ono što sam osjetno povećao od proljeća 2020. Naime, s dolaskom korone, silom prilika svi smo morali smanjiti boravak vani među ljudima i vezati se uz stan. Istovremeno, baš u to vrijeme u moj su život već dobrano ušla i ograničenja koja donosi mijelom. Iz ta dva osnovna razloga, reducirao sam jako svoju dotadašnju vanjsku društvenu aktivnost i poslovno djelovanje, zamijenivši ih fizičkim poslovima oko kuće, na kući, u kući. Dosta ih je.

Zdenko Dragović s unucima

Zdenko s unucima

Budući da imamo apartman za iznajmljivanje, kao dio naše kuće u Kleku (25 km južno od Metkovića, mog prebivališta), jako sam se aktivirao u bookingu, pripremi i čišćenju apartmana, kao i u dočeku turista, uređivanju detalja koji gostu mogu uljepšati boravak (čišćenje ribe i gradelavanje te priprema ostalih delicija). U vrtu imam ekološka velika stabla trešanja (urod 400 kg!), jabuka (400 kg!), kivija koje isključivo sam poberem – pa radimo kolače, proizvodimo domaći eko-ocat, rezuckamo i sušimo jabučni čips. Za naše i potrebe petero unučića proizvodimo marmelade, džemove… Oko svega toga dosta je posla. U jesen se spremaju drva, svugdje. Imam pomoć prijatelja, koji drva iznesu na terasu drugog kata, a ja onda navučem ortopedski prsni pojas i drva pravilno posložim, a kasnije cijelu zimu i unosim za potrebe grijanja.

Činjenica da posjedujemo stanove u Metkoviću, kao i kuću s apartmanima na moru, u Kleku, podrazumijeva i potrebu održavanja objekata pa u tom smislu obavljam masu manje ili više zahtjevnih poslova. Uglavnom sve to obavljam sam (gletanje, ličenje, održavanje interijera, postavljanje sjenila – hasure od trstike, tende i sl.). Ponekad se dogodi i ono što se ne bi nikako smjelo dogoditi za moje stanje – padnem s ljestvi, podignem teret prevelike težine. Uhvatim se u „ne pameti“ – zanemarim oprez i podignem teret od 20 kg. Znam da to može biti opasno, s velikim posljedicama. Zaboravim se. Ali izvlačim pouke i mijenjam ponašanje, u čemu me jako kontrolira, korigira i podržava moja supruga Snježana.

Možda je sve ovo moje uživanje u fizičkom radu rezultat i promjene. Prije sam bio vani po cijele dane, u pokretu, poslovno i kao sportski dužnosnik u rukometu i nogometu. Eto sad, uživam raditi fizički. Umorim se, zaboli me nešto, stanem i odmorim, pogledam što sam zgotovio, pa nastavim dalje. Na kraju gledam rezultate rada i zadovoljan sam.

Moja razmišljanja i mjere zaštite od lomova

S ortozom u šetnji Jarunom

Ortopedski prsni pojas počeo sam nositi odmah po dijagnozi, prihvaćajući ga kao veoma važan element za smanjenje rizika od lomova. (Znamo, svugdje gdje osobno mogu smanjiti rizik, to bih trebao i učiniti.) Nosio sam ga stalno, 2019. i 2020., ali s iskustvom i protekom vremena sada se prema tome postavljam malo drugačije. Navlačim ga pretežito u situacijama koje predstavljaju napor za moje tijelo. Kad radim nešto što zahtjeva više okretanja i sagibanja, kao na primjer, slaganje drva.

U situaciji kad odlazim van, na mjesta gdje je više ljudi u pokretu, dok hodam zagrebačkim trotoarima gdje su ljudi uvijek u žurbi, pa me mogu nehotice ili grubom nepažnjom odgurnuti. Tada stavljam onaj bijeli oklop, i to preko sve odjeće, da se izdaleka vidi. Pa će me onaj neki nesretnik, vjerojatno i promašiti, mislim si.

S prsnim štitnikom sam odlazio i do plaže, skidao ga, ulazio u more sjedeći, povlačeći se na stražnjici, da ne padnem na nestabilnom šljunku, onda kad je to moje stanje zahtijevalo. Sad je bolje, pa u more ulazim oprezno hodajući. Ljeti u Kleku plivam skoro svaki dan; to je plivanje specifično, po našoj mjeri oboljelih od MM. Nikad to nije onaj stil „po muški“ – kraul, ni nagli, ni snažni pokreti, već lagano prsno ili još češće plutanje na mjestu – održavanje rukama i „vožnja bicikla“ nogama. Ima još nešto važno u vezi s ovim sigurnosnim pojasom: ako se stalno nosi, mislim si, zalijenit će se mišići, atrofirati, pa sam na velikom gubitku. Prava mjera je najvažnija i ovdje.

Nikako ne stati sa svim aktivnostima!

Gledajući unazad na život, mogu reći da sam ga cijelog popunio, decenijama prije ove bolesti, velikim radom, aktivnošću, u svojstvu direktora u više poduzeća, ali i kao vodeći u Rukometnom klubu Metković, koji je svojedobno bio među najboljim u Jugoslaviji. Zadnjih desetak godina bio sam i veoma aktivan u vođenju nogometnog kluba u Premijer ligi BiH, u obližnjem mjestu Gabela. I sve sam to sada pomalo zatomio, primirio se, sveo u mjeru primjerenu svome stanju.

Nastupom bolesti i korone organizirao sam život u skladu s tim novim, nastupilo je i kod mene ono „novo normalno“. Bilo je nužno svesti sve na pravu – novu mjeru. Nikako ne stati sa svim aktivnostima, ni pod koju cijenu ne odustati, moj je stav. Nakon prvog, onog težeg razdoblja bolesti, vratio sam se u ograničenoj mjeri u vodstvo naših dvaju rukometnih klubova. To mi popunjava vrijeme, družim se, s kolegama pogledam i poneke gostujuće utakmice. I to smatram veoma važnim za moju prirodu i za psihičko nošenje s ovom bolešću.

Nastojim živjeti puninu života. Nije da je sve kao prije, ali dobro je. Uz moj odnos prema svemu, uz visoke standarde liječenja u Hrvatskoj i medicinsku brigu zdravstvenih djelatnika, na koju uvijek nailazim, nadam se i sreći. Pa će sve potrajati.

S obzirom da se liječim u Kliničkoj bolnici Merkur u Zagrebu, na Zavodu za hematologiju, to koristim priliku da iskažem svoju neizmjernu zahvalnost hematološkom timu Merkura, na čelu s prof. dr. sci. Slobodankom Ostojić Kolonić. Stvarni DREAM TEAM.

 

Zdenko Dragović
Metković, veljača 2022.