Pobijedila sam – kretanje je uspjeh!

Kretanje je uspjeh

Vrijeme je prohladno. Donosi prehladu, meni po tko zna koji put. Nemoć da se oduprem naletu hladnoće zbog krivo odabrane majice koja me ne može zaštititi od sveprisutnih sezonskih bolesti, mom je izmučenom tijelu stara znanica koja ga uvijek iznova nagovara da se slomi. A ono joj se poslušno podaje bez ikakvog otpora. Ama baš uvijek. Ali… moj organizam se sjeća.

Gledam iz kreveta – zidove sobe, strop, zatvorena vrata. U jedinici vremena koja je brža od trenutka. Nemoć me prevari i cijelu vrati na početak. A početak moje priče je kaos unutra i izvana. Sve i ništa odjednom. Misli, kao i onda, skaču iz jedne brige u drugu. U jednom trenutku osvijestim svoju zbilju, u drugom ne znam gdje sam, što se događa i kako ću dalje.

Dvije godine su protekle u liječenju od multiplog mijeloma i nešto malo manje od transplantacije matičnih stanica. Terapija održavanja postala je sastavni dio mog organizma. Moj resetirani život.

Bolni me kašalj vraća u sobu. Pogled mi odluta prema prozoru i nebu iza njega. I opet sam tu, danas, sada. Iako me mentalne slike iz nedavne bolničke prošlosti lako zarobe i uvijek iznova nezaustavljivo vrate u to doba, nebo iza prozora, taj blagi prijatelj, pokazuje mi sunce i poziva me na toplo druženje. Odazivam se! Ponekad bolnih nogu i teških misli koje moje lice ne može sakriti, ipak smognem snage da izađem van i još jednom odradim jedinu aktivnost koja promjene čini uskoro vidljivim.

Hodam, hodam i hodam! To mogu, nije teško!

Lungo mare – omiljena šetnica od Voloskog do Opatije i dalje do Lovrana, 12 kilometara užitka

Oko kuće. Do supermarketa “Plodine” preko ceste. Ili sjednem u auto, odvezem se do mora i uživam šetajući uz mirisnu plavu namreškanu vodu. Priznajem, fraza ne da mi se nije mi strana, ali donosim odluku. Biram šetnju jer sam u kaosu koji je započeo prije dvije godine i disciplini koju mi od tada nameće ozbiljna medicinska terapija jasno spoznala da je ta jednostavna aktivnost – hodanje, isprobani lijek kojeg moram uzimati jednom dnevno.

Vrijeme za mene! Odgurnem stolicu. Izvlačim noge ispod stola kojeg je skoro cijelog zauzeo ogromni monitor. Vezivanje marame oko vrata, stavljanje vunene kape na glavu i otključavanje ulaznih vrata stana koja me vode u novi đir! Bolest više nije gazdarica u kući. Pobijedila sam! Izađite i vi u šetnju i ne zaboravite… udahnuti sreću!

Mirjana, Kastav