Zahvaljujem se voditeljima Udruge na svekolikoj pomoći nama koji „lutamo“ i istražujemo što je to s nama. I zaista vam se divim na vašoj požrtvovnosti i nesebičnosti.
Već se dugo pripremam zapisati košmar koji imam u sebi od kad sam saznala da bolujem od neizlječive bolesti. Brzo odustanem jer kome trebaju moje zabrinutosti i stanja. Svi smo različiti iako imamo skoro istu dijagnozu.
Kad me doktor ili doktorica pitaju: „Kako ste?“ odgovor je: „Dobro!“ I jesam. Tu sam još uvijek okružena svojima (koje opterećujem skoro svakodnevno pričom što mi je taj dan, jer svaki dan je drukčiji, s drugačijim reakcijama na tijelu ili u duhu). I s time sam za sada zadovoljna.
Ili mi neki kažu: „Ma ti si borac. Toliko toga si prošla, riješila, postigla, učinila…Ti ćeš se izboriti!“
Za što ću se izboriti?
- Za još koju godinu življenja?
- Za kvalitetnije proživljavanje s obzirom na bolest i simptome?
- Za pozavršavanje onoga što sam još htjela učiniti, ostvariti, dovršiti,…?
- Za još koji lijep doživljaj na ovom svijetu?
- Za još koju pomoć ma u kom smislu mojoj djeci, unučadi, drugima…
Zbog slabijeg imuniteta i stanja u kojima se nalazim udaljila sam se od dosadašnjih društava i svih aktivnosti kojima sam se bavila, a bila sam poprilično aktivna. Kad se i sretnem s nekima od njih kažu mi da dobro izgledam. Znam da se tako uvijek i kaže.
A ja znam što prolazim:
A koncentracije za dosadašnji rad kojim sam se bavila nema, volja iz dana u dan se mijenja, tegobe na i u tijelu prisutni kako koji dan, više ili manje (bolovi u križima, upalni procesi po tijelu i najčešće u ustima zbog smanjenog imuniteta su česti, osjećaj težine tijela, otežan hod zbog polineuropatije koju sam dobila nakon petog ciklusa kemoterapije…imala dva teža pada, povremene depresije-nevoljkosti-zabrinutosti, otežan hod, osobito uzbrdo zbog pritiska i boli u prsima nakon transplantacije koštane srži…povremeno loše čudno raspoloženje…)
Hoću li se izboriti ako sam i nakon dvije godine od početka liječenja na početku:
- s upoznavanjem s bolešću, što ona donosi, kako utječe na moje tijelo…
- s upoznavanjem s lijekovima, što oni donose, u čemu pomažu, u čemu odmažu, koje su nuspojave koje treba prihvatiti i s njima se nositi, razumjeti ih…
- s upoznavanjem „Hrana je lijek“, što to jedem i što to pomaže u stvaranju i razmnožavanju zločestih stanica
- kako hranom ublažiti posljedice uzimanja lijekova
- na što imam pravo, kao pacijent, a na što ne. U socijalnim pravima, puno nam je Udruga pomogla iako sam svjedok da Socijalna skrb-vještačenje bolesti i sposobnosti istu bolest različito kategoriziraju
- s upoznavanjem funkcioniranja zdravstvenog sustava, A MENI JE PONEKAD DOISTA TEŠKO: sa stresovima s administracijom, čekanjem narudžbe na dodatne preglede koji su česti, uz puno strpljenja i prihvaćanja različitih raspoloženja medicinskog osoblja, čekanjem na odaziv na telefonske pozive kako uzalud ne bi obalizali ambulante, problemi pri traženju mjesta za parkiranje pri odlasku u zdravstvene ustanove, dugotrajno čekanje na pregledima u prepunim čekaonicama…
- s upoznavanjem i razumijevanjem sebe, tko sam ja, što i koliko mogu izdržati, razumjeti, koliko je moje tijelo snažno i koliko će se uspjeti samoobraniti, “samoizličiti”, a koliko svojim zrelim razmišljanjem, edukacijama pomoći u liječenju i znati što to mogu sama, kako zdravorazumno shvatiti da sam jedan dan dobro, a drugi dan loše.
Najvećim dijelom puno toga moram SAMA riješiti i zaista vrijedi moj odgovor kad me pitaju: „Kako si?“ i kad kažem „BORBENO“, ma što to značilo.
Dragica Stanić
